LIČKE KUĆE

Kuće nekada davno nisu bile ovakve kakve su danas. U krajevima gdje je bilo dosta kamena, kuće su se zidale od njega. Kamen se nije puno obrađivao, već se najčešće ugrađivao onakav kakav je pronađen u prirodi. Ono što se obrađivalo bili su tzv.kantuni i špalete. To je kamen koji se ugrađuje na uglovima kako bi se bolje povezali zidovi kuće. I veličina kamena je bila različita, od vrlo sitnog pa sve do jedne tone. Veliko kamenje stavljalo se pri samoj zemlji pošto se nije mogao visoko podizati. Povezivanje se radilo malterom, koji se radio mješanjem kreča i bijele zemlje u kojoj je bilo sitnog pijeska. Pričalo se da se zidalo i sa živim krečom, da bi malter bolje vezao kamen za kamen.Kuće nisu bile visoke. Njihova visina od poda do plafona iznosila je oko 220 cm. Debljina zidova kretala se od 60 do 80 cm. Onaj ko je imao daske taj bi podove oblagao njima, a oni drugi bi imali pod od zemlje ilovače. Ta ilovača se dobro nabijala i uglancavala. Takvi podovi bi se svaki dan premayivali tankim slojem razmućene ilovače ili gline kako bi se očuvali i očistili od prašine.Plafoni su bili od dobro oblanjanih dasaka, složenih jedna do druge. Krov je bio strmiji da se na njemu ne bi zadržavala kiša ili veliki nanosi snijega. Obično je imao dvije strane, a čeoni dijelovi krova bili su sklišeni u obliku strehe. Na čelima kuće su bila dva prozora, jedan nasuprot drugom, a služila su za provjetravanje tavana od dima. Na sredini krova, više ognjišta, bije je otvor koji se zvao badžva. Taj otvor je služio da bi njime izašao dim iz kuće kada na ognjištu gori vatra. Krovovi su se pokrivali šimlom ili šindrom koja se cijepala od jelovine. Prije upotrebe šindre kuće su se pokrivale slamom. Dimnjaci nisu ugrađivani.Veličina same kuće zavisila je od veličine porodice. Sve kuće su uglavnom bile prizemnice. Samo poneka bi imala podrum. Jedan dio podruma bi služio za čuvanje zimnice, a u drugom dijelu je bila stoka. Razmještaj prostorija je u svim kućama bio gotovo isti. Tu se nalazila jedna veća soba u kojoj se spavalo i u koju su se primali gosti. Onda tu je bila i jedna manja soba u kojoj bi spavali mladenci i njihova djeca. Namještaj u sobama je bio jednostavan. Tu su bili kreveti, onoliko koliko ih je bilo potrebno, drveni stol i stolice, ormar i škrinja za robu. Kuhinja se nalazila između velike i male sobe. Tu je bilo ognjište. Na njemu bi obično bile verige, tronoge, crijepnja ili pekva, prijeklad, tronošci i police na koje bi se stavljalo suđe. Posuđe je obično bilo drveno ili zemljano. Bogatije porodice su imale posuđe od bakra. A i ono se čuvalo za poneko specijalno slavlje.Kruh se mijesio u naćvama, a pekao ispod crijepnje. Na ognjištu se kuhalo. Najslađa je bila tako skuhana palenta, još onako vruća prelivena mlijekom ili kiselinom.Osim zidanih kuća gradile su se i brvnare. Brvna su obično bila od jele ili hrasta.Ono što još karekterizira ove stare kuće su preteča današnjih balokona tzv.ganjci. Oni su se dograđivali do ulaznih vrata ispred ili iza kuće. Danas predstavljaju pravi raritet.Rijetko je danas vidjeti starinsku kuću. Takve kuće država tretira kao povijesne spomenike. U neke od njih smještaju se muzeji i zavičajne zbirke.A, ja evo ispričah vam ovu priču o njima. Nek se zna i čita. Najljepše ispisane priče su one priče koje su otrgnute od zaborava. . .

KOŠNJA

Lička domaćinstva su se prvenstveno bavila poljoprivredom i stočarstvom. Od poljoprivrednih kultura uglavnom su se uzgajale žitarice, kukuruz, krumpir i kupus. Da bi svu tu hranu proizveli umnogome su im pomagala krupna domaća grla, konji i volovi. Krave su svojim mlijekom hranile svu tu brojnu čeljad, a ovce darivale vunu od koje su vrijedne domaćice plele džempere, čarape, rukavice i ostale odjevne predmete.Naravno, za svu tu stoku koja je pomagala Ličanima, i umnogome im olakšavala život, trebalo je pripremiti hranu za duge i oštre ličke zime.Lika, bujna zelenilom i travom davala je izobilje hrane za stoku. Košnja je bila jedna od najtežih radova u poljoprivredi. Kosilo bi se od rane zore, do kasno uveče s pauzom za ručak. Nije bilo lako koscima biti nasred livade i boriti se sa velikim i teškim otkosima velike trave u doba podneva, kada sunce najjače grije.Bogatiji ljudi koji su imali brojne livade i mnogo grla u štali iznajmljivali su ljude koji bi im pomagali. Mada, u selu bi obično sve bilo organizirano između samih ljudi. Kosilo bi se u tzv. mobama (više kosaca). Svako bi pomagao svakome. Danas ja tebi, sutra ti meni.Obično bi svako zauzeo svoju dionicu i kosio sve do podneva. Tada bi se sjelo u neku hladovinu, da se malo odmori i nešto prezalogaji. Domaćice su zato donosile od kuće korpe pune hrane. Jela bi se slanina, pršut, jaja, domaći kruh pečen ispod pekve, mlada kapula, češnjak, pilo kiselo mlijeko i varenika. Bilo je tu i šljivovice. I hladne vode za osvježenje. Malo bi se odmorilo, ispričala koja šala, ponegdje i zapjevalo, isklepala kosa i ponovo bi se prionulo na posao. Sve do četiri sata kada se išlo ručati. Vrijedne domaćice bi spremile juhu od mlade janjetine i pečenu janjetinu. Čuvala bi se za takve prilike najbolja hrana u kući. Jednom u godini se sprema sijeno za zimu. I dolaze ljudi da pomažu. Kada bi se lijepo pojelo, ko je imao pčele, znalo se na kraju malo i zasladiti medom. Domaćice bi se trudile da sve pripreme najbolje što umiju i da ničega ne fali. Sad ću vam ispričati jednu istinitu priču.U selu je bio jedan stari namćor Jole koga niko nije volio, ali je bio najbolji kosac pa su ga svi zvali. Nije mogao proći nijedan ručak, a da on pred svima ne osramoti neku mladu domaćicu.„Neslana ti juva! Kruv ti je slabo pečen! Malo ti je ovog mesa! Nemaš šećera za kavu! ...“Svi su već znali da je on takav, ali domaćinima nije bilo pravo što on tako govori. I smisle oni kako da mu vrate. Na dan kad je moba bila kod njega i kad se sjelo ručati, dogovore se najjači momci da će od svega uzeti po dva, tri zalogaja kako bi se sačuvali za med na kraju. Jole je imao najbolji med u selu. Njegova planinka donijela med u ćupu i stavila ga pred kosce. Oni, onako umorni i izgladnjeli, nagnuše onaj ćup i pij onaj med, pij .... Sve im se slivao niz bradu. Kad ugledaše dno ćupa ... zatražiše još. A, nije bilo veće sramote za domaćina nego ako nečega zafali. A, starom Joli zafalio.... med. Uhvati on psovati svoju domaćicu i slati je kući po još. Kosci se počeše smijati i dobacivati kako bi jeli još meda, a ono nema. Nikada više stari Jole nije prigovarao drugima.Eto, svakakva su se dešavanja odvijala u košnji. Iako je to bio fizički vrlo naporan posao ljudi su ga voljeli, jer u društvu je lakše bilo raditi. Lijepo bi se jelo, popilo, zapjevalo, ispričalo, desila bi se neka zgoda o kojoj bi se znalo pričati do sljedeće košnje. Eto, ova zgoda i istinita priča o starom Joli preživjela je 50-ak godina. I ja vam je sada pričam. Nek se zna ... Poučna je!

VRŠIDBA

U Lici su se najčešće sijale sljedeće žitarice: ječam, pšenica, raž i zob. Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz, krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošije zemljište. Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe žeteoce i toga dana organiziraju mobu. Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i vezalo. Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala na guvnu. Guvno je bilo dobro uređeno zemljište koje se nabijalo bijelom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje lakše probralo. Na sredini bi bio usađen jaki stub, stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali špagu, za koju se kačila kuka. Špag je bio toliko dugačak koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi toliko dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i stavlja u plastove. Kada se uskloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija slama. Takvo žito se zgrće u hrpu i onaj ko zna da previjava uzima lopatu vijačicu i počinje da previjava žito. To se obično radilo kada puše povoljan vjetar. Onaj ko umije trebao bi spretno da baci žito kako bi vjetar odvojio pljevu od zrnja. Zrnje bi palo na guvno, a slama i pljeva bivala bi odnešena vjetrom. Ako je žito slabo očišćeno, postupak bi se ponavljao. Žito bi se spremalo u drvene ambare. Tako bi se vršilo dok svo žito ne bude očišćeno. Ovaj posao nije bio nimalo lak, jer je zahtjevao puno truda i preciznosti. Pojavom mehanizacije ovaj posao je bio mnogo olakšan, ali ja sam vam htjela opisati kako se to nekada radilo ručno.A, onda ... žito bi se odvozilo u vodenice ... gdje se mljelo ... za bijeli, mirisni kruh ... ali to je druga priča koju ću vam ispričati neki drugi put ....

ROĐENJE DJETETA

Jedan od svakako najljepših događaja u svakoj porodici bilo je rođenje djeteta. Žene su se uglavnom porađale kod kuće, a porod bi obavljale starije žene iz susjedstva. Ja znam da je moja baka bila ta „babica“ i ona je porodila gotovo sve žene u selu. I nijedna beba joj nije umrla. Što se danas zna često dešavati i u porodilištu. Znam kako je baka kasnije pričala da je najvažnije bilo samo da ima tople i vruće vode, čistih plata i da se pravilno uveže djetetu pupak.Znalo se često i pripucati u zrak kada se dijete rodi. To bi uglavnom uradio djetetov djed ili otac. Da se razglasi po selu djetetovo rođenje.Nakon rođenja djeteta svaku noć u kući bi gorjela lampa (lućerda) i sve tako do djetetovog krštenja. Krštenje je obično bilo 8-15 dana nakon djetetovog rođenja. Na taj dan dijete je dobivalo ime koje je obično bilo nasljedno, a vezano je za ime strica, ujaka, djeda, tetke, kume, kuma ... Na dan krštenja zakazivale su se i babine koje su bile uglavnom mjesec dana nakon rođenja djeteta. Tada bi se u kući novorođenčeta okupljala rodbina, prijatelji i kumovi da proslave rođenje. Na babine se donosila hrana, piće, kolači i novac.Dijete bi se uglavnom hranilo majčinim mlijekom, a ako ga majka nije imala rado bi priskočila u pomoć neka druga žena iz same obitelji ili susjedstva koja je isto imala malu bebu i imala je mlijeka. Poslije bi se razblaživalo kravlje mlijeko i davalo djetetu. I čaj od kamilice. A, onda i sve drugo .... pomalo. Od natopljenog kruha u mlijeku, blage pileće juhice, izmrvljenih iznutrica, juhice od graha, kašaste palente i mlijeka .... i sve tako dok ne stasa u pravoga Ličanina.

SVADBA

Nakon što bi se zavoljeli mladić i djevojka, roditelji djevojke odlazili su do kuće mladića i njegovih roditelja da se upoznaju i da vide gdje će im se udati kćer. Ta posjeta zvala se Oblažaj. Poslije su mladićevi roditelji odlazili k djevojci, da razgovaraju s njezinim roditeljima o mirazu, zarukama i svadbi. Za miraz roditelji su se često pogađali. Ako bi se o svemu lijepo dogovorili ugovarale bi se zaruke. Zaruke bi obično trajale jedan do dva mjeseca. Na zarukama je mladić davao djevojci prsten ili gotov novac, što je bio češći slučaj. Na svadbu se najprije odlazilo k djevojci s nekoliko okićenih konjskih kola i to u poslijepodnevnim satima. Svadba je trajala čitave noći i sljedeći dan do 9-10 sati, a zatim su svatovi odlazili kući mladoženje i veselje se nastavljalo. Vjenčanje se obavljalo kasnije i to na dan kad se obavljala crkvena služba, ili kad je bio neki vjerski praznik.U novi dom mlada je nosila pored miraza robu (namještaj i krevetninu) i to 15 do 30 dana iza svadbe. Bilo je slučajeva da su roditelji mladiću izabirali djevojku i nagovarali sina da je uzme. Isto tako roditelji djevojke nagovarali su kćer da uzme mladića kojega oni žele. Razlozi za ovakvo odabiranje djevojke ili mladića bilo je bogatstvo.Već od malih nogu majke i bake spremale su svoje kćerke i unuke za udaju. Spremala se tzv.dota. Tkalo se, plelo i vezlo za njih. Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri i košulje. Plele bi se čarape i maje. Otkani peškiri bi se ukrasili heklanom čipkom i izvezli bi se razni motivi na njima. Ruže, cvijeće, granje .... Znao bi se izvesti i tekst, npr. „Oj djevere, dušo moja, daruje te snaša tvoja“ i sl. Takvim peškirima bi se ukrašavala kola i konji u svatovima. Ali i kumovi.Mladoženja bi obično nosio bijelu otkanu košulju i crni ukrašeni prsluk. Mlada otkanu bijelu košulju i suknju ili haljinu.Mlada bi obično darivala sve ukućane sa nekim odjevnim predmetom. Svekar bi obično dobio košulje i čarape, svekrva peškire i šarenice.Trpeza na svadbi je bila svečana. Jeo bi se pršut i sir, kuhala se kokošija juha, peklo bi se pečenje i pržili uštipci. Po vino se išlo u Dalmaciju, a šljivovice bi bilo na točenje. Naravno, uz sve to služio se i mirisni kruh pečen ispod pekve.Za muziku bi bio zadužen netko tko zna svirati .... usnu harmoniku, tamburicu ili pravu harmoniku.I tako bi veselje uz jelo i piće potrajalo sve do ujutro.Eto, tako je bilo nekada ..... da se ne zaboravi!

NARODNI OBIČAJI

LIČKO PRELO

Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu.Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo.Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo.Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi. Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike.Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata.Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo.Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama.Prela su održavana od kraja jeseni tj.kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova.Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je.Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave.Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom – da se ne zaboravi!!!

LIČKA NARODNA NOŠNJA

Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta a posebno na hladne i snježnje zime, bit će jasno da je u nekadašnjoj odjeći prevladavala vuna. Od najjeftinije ovčje vune tkali su, a zatim bojili u crno tkanine za ženske suknje. S gornjim djelom krojenim o obliku prsluka, suknje su dopirale do gležanja, a oblačile se preko bijele platnene košulje. U struku su ih stezali lijeoim pojasom, također tkanim od raznobojne vune. No, posebno se isticala vunena pregača čiji je središnji dio bio ukrašen tkanim kvadratima, rombovima i sličnim likovima, te s triju strana još optočen ukrasnim trakama i dugačkim vunenim resama. Od takvih ukrasnih vunenih tkanina bile su izrađene i torbe koje su još resili velikim vunenim kitama i izvezenim trakama. torrbe su žene i djevojke nosile kad bi odlazile od kuće. U nju bi smještale opet klupka vune, jer su bile vične da u hodu pletu bilo čarape bilo rukavice ili štogod drugo. Posebnoj ljepoti ovih starinskih odjevnih predmeta pridonose zagasiti tonovi nastali od boja koje su žene same pripremale od kore drveta ili nekih biljaka. I muške su hlače, uskih nogavica s potpetkom ispod stopala,krojili od suknene tkanine. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili pleteni đemper od doaće bijele vune s rubovima optočenim crnim ili crvenim suknom, pa i baršumom. Kao i njihovi susjedi u dalmatinskom zaleđu, u svečanim su prilikama nosili su prsluk sprijeda prekriven metalnim pločicama. Posebno je poznato muško pokrivalo, crvena lička kapa s čijeg obodavisi kita s dugačkim crnim nitima . S obzirom na klimu, ne začuđuje da su ličani kroz cijelu godinu oblačili kožuh. Zimi bi ga nosili s krznom iznutra , a ljeti bi ga preokrenuli pa je krzno bilo izvana. Od kože svojih ovaca izrađivali su i obuću. To su bili opanci s gornjim dijelom isprepletenim tankim kožnim vrpcama,koji su zbog svoje elastičnosti bili pogodni za hodanje po krševitom tlu.