ROĐENJE DJETETA

Jedan od svakako najljepših događaja u svakoj porodici bilo je rođenje djeteta. Žene su se uglavnom porađale kod kuće, a porod bi obavljale starije žene iz susjedstva. Ja znam da je moja baka bila ta „babica“ i ona je porodila gotovo sve žene u selu. I nijedna beba joj nije umrla. Što se danas zna često dešavati i u porodilištu. Znam kako je baka kasnije pričala da je najvažnije bilo samo da ima tople i vruće vode, čistih plata i da se pravilno uveže djetetu pupak.Znalo se često i pripucati u zrak kada se dijete rodi. To bi uglavnom uradio djetetov djed ili otac. Da se razglasi po selu djetetovo rođenje.Nakon rođenja djeteta svaku noć u kući bi gorjela lampa (lućerda) i sve tako do djetetovog krštenja. Krštenje je obično bilo 8-15 dana nakon djetetovog rođenja. Na taj dan dijete je dobivalo ime koje je obično bilo nasljedno, a vezano je za ime strica, ujaka, djeda, tetke, kume, kuma ... Na dan krštenja zakazivale su se i babine koje su bile uglavnom mjesec dana nakon rođenja djeteta. Tada bi se u kući novorođenčeta okupljala rodbina, prijatelji i kumovi da proslave rođenje. Na babine se donosila hrana, piće, kolači i novac.Dijete bi se uglavnom hranilo majčinim mlijekom, a ako ga majka nije imala rado bi priskočila u pomoć neka druga žena iz same obitelji ili susjedstva koja je isto imala malu bebu i imala je mlijeka. Poslije bi se razblaživalo kravlje mlijeko i davalo djetetu. I čaj od kamilice. A, onda i sve drugo .... pomalo. Od natopljenog kruha u mlijeku, blage pileće juhice, izmrvljenih iznutrica, juhice od graha, kašaste palente i mlijeka .... i sve tako dok ne stasa u pravoga Ličanina.

SVADBA

Nakon što bi se zavoljeli mladić i djevojka, roditelji djevojke odlazili su do kuće mladića i njegovih roditelja da se upoznaju i da vide gdje će im se udati kćer. Ta posjeta zvala se Oblažaj. Poslije su mladićevi roditelji odlazili k djevojci, da razgovaraju s njezinim roditeljima o mirazu, zarukama i svadbi. Za miraz roditelji su se često pogađali. Ako bi se o svemu lijepo dogovorili ugovarale bi se zaruke. Zaruke bi obično trajale jedan do dva mjeseca. Na zarukama je mladić davao djevojci prsten ili gotov novac, što je bio češći slučaj. Na svadbu se najprije odlazilo k djevojci s nekoliko okićenih konjskih kola i to u poslijepodnevnim satima. Svadba je trajala čitave noći i sljedeći dan do 9-10 sati, a zatim su svatovi odlazili kući mladoženje i veselje se nastavljalo. Vjenčanje se obavljalo kasnije i to na dan kad se obavljala crkvena služba, ili kad je bio neki vjerski praznik.U novi dom mlada je nosila pored miraza robu (namještaj i krevetninu) i to 15 do 30 dana iza svadbe. Bilo je slučajeva da su roditelji mladiću izabirali djevojku i nagovarali sina da je uzme. Isto tako roditelji djevojke nagovarali su kćer da uzme mladića kojega oni žele. Razlozi za ovakvo odabiranje djevojke ili mladića bilo je bogatstvo.Već od malih nogu majke i bake spremale su svoje kćerke i unuke za udaju. Spremala se tzv.dota. Tkalo se, plelo i vezlo za njih. Tkale su se šarenice, biljci, plate, peškiri i košulje. Plele bi se čarape i maje. Otkani peškiri bi se ukrasili heklanom čipkom i izvezli bi se razni motivi na njima. Ruže, cvijeće, granje .... Znao bi se izvesti i tekst, npr. „Oj djevere, dušo moja, daruje te snaša tvoja“ i sl. Takvim peškirima bi se ukrašavala kola i konji u svatovima. Ali i kumovi.Mladoženja bi obično nosio bijelu otkanu košulju i crni ukrašeni prsluk. Mlada otkanu bijelu košulju i suknju ili haljinu.Mlada bi obično darivala sve ukućane sa nekim odjevnim predmetom. Svekar bi obično dobio košulje i čarape, svekrva peškire i šarenice.Trpeza na svadbi je bila svečana. Jeo bi se pršut i sir, kuhala se kokošija juha, peklo bi se pečenje i pržili uštipci. Po vino se išlo u Dalmaciju, a šljivovice bi bilo na točenje. Naravno, uz sve to služio se i mirisni kruh pečen ispod pekve.Za muziku bi bio zadužen netko tko zna svirati .... usnu harmoniku, tamburicu ili pravu harmoniku.I tako bi veselje uz jelo i piće potrajalo sve do ujutro.Eto, tako je bilo nekada ..... da se ne zaboravi!

NARODNI OBIČAJI

LIČKO PRELO

Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu.Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo.Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo.Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi. Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike.Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata.Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo.Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama.Prela su održavana od kraja jeseni tj.kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova.Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je.Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave.Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom – da se ne zaboravi!!!

LIČKA NARODNA NOŠNJA

Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta a posebno na hladne i snježnje zime, bit će jasno da je u nekadašnjoj odjeći prevladavala vuna. Od najjeftinije ovčje vune tkali su, a zatim bojili u crno tkanine za ženske suknje. S gornjim djelom krojenim o obliku prsluka, suknje su dopirale do gležanja, a oblačile se preko bijele platnene košulje. U struku su ih stezali lijeoim pojasom, također tkanim od raznobojne vune. No, posebno se isticala vunena pregača čiji je središnji dio bio ukrašen tkanim kvadratima, rombovima i sličnim likovima, te s triju strana još optočen ukrasnim trakama i dugačkim vunenim resama. Od takvih ukrasnih vunenih tkanina bile su izrađene i torbe koje su još resili velikim vunenim kitama i izvezenim trakama. torrbe su žene i djevojke nosile kad bi odlazile od kuće. U nju bi smještale opet klupka vune, jer su bile vične da u hodu pletu bilo čarape bilo rukavice ili štogod drugo. Posebnoj ljepoti ovih starinskih odjevnih predmeta pridonose zagasiti tonovi nastali od boja koje su žene same pripremale od kore drveta ili nekih biljaka. I muške su hlače, uskih nogavica s potpetkom ispod stopala,krojili od suknene tkanine. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili pleteni đemper od doaće bijele vune s rubovima optočenim crnim ili crvenim suknom, pa i baršumom. Kao i njihovi susjedi u dalmatinskom zaleđu, u svečanim su prilikama nosili su prsluk sprijeda prekriven metalnim pločicama. Posebno je poznato muško pokrivalo, crvena lička kapa s čijeg obodavisi kita s dugačkim crnim nitima . S obzirom na klimu, ne začuđuje da su ličani kroz cijelu godinu oblačili kožuh. Zimi bi ga nosili s krznom iznutra , a ljeti bi ga preokrenuli pa je krzno bilo izvana. Od kože svojih ovaca izrađivali su i obuću. To su bili opanci s gornjim dijelom isprepletenim tankim kožnim vrpcama,koji su zbog svoje elastičnosti bili pogodni za hodanje po krševitom tlu.

O LICI ...

Lika je smještena unutar visokog planinskog okvira što ga u zaleđu sjevernog i srednjeg primorja oblikuju Velebit, Velika i Mala Kapela i Plješivica. Područje Like u sastavu je Ličko-senjske županije, prostorno najveće hrvatske županije, ali najrjeđe naseljene. Administrativno je središte Ličko-senjske županije Gospić, ujedno i najveći lički grad.
Vruća i sušna ljeta te hladne zime uz veliku promjenjivost padalina bitne su osobine ličke klime. Prosječna lička porodica brojila je oko 10 članova. Najstrariji član porodice stvarao je plan rada za idući dan. Tako je uvečer svatko znao što će slijedećeg dana raditi. Na primjer, djeca bi čuvala ovce i goveda, najstarija žena je kuhala za cijelu porodicu, a ostali su išli na rad u njivu. Uz rad se često znalo i zapjevati. Ukoliko se njiva nalazila blizu, ljudi su odlazili da jedu kod kuće, a u suprotnom žena bi donosila jelo u pletenim korpama. prekrivenim čistim bijelim krpama, u njivu kako se ne bi gubilo vrijeme na odlazak i povratak. Vrijeme ručka koristilo se i za odmor.U to vrijeme vrlo mali broj žena bilo je pismeno. Samtralo se da je samo muškarcima bilo potrebno da znaju čitati i pisati, kako bi se mogli javiti iz vojske ili sa nekog drugog mjesta gdje rade.U davnini nisu postojala kupatila u kućama, pa bi ljudi nakon napornog rada odlazilina rijeku ili potok da se okupaju. Zimi su se kupali, u za to unaprijed pripremljenim, drvenim koritima.Obično su siromašnije porodice imale više djece nego one imućnije. Tako je bilo i samo odjevanje. Siromašniji su nosili odjeću od domaćeg platna. Mlađa djeca bi nasljeđivala robu od starije, iako je ona bila iznošena i dotrajala. Jedino je bilo važno da je čista i zakrpana. Preko ljeta ljudi su obuvali coklje, podašivene telećom kožom, dok bi se za zimu kupovali gumeni opanci. Oni bogatiji bi kod šustera naručivali kožne opanke, a u đon bi udarali brukvice, kako bi ih što duže nosili. Samo oni najbogatiji bili su u mogućnosti da kupe cipele. Kape su se plele i šile od sukna. Od janjećih koža su se izrađivali kožuni, a od vune pleli maje, džemperi, pojasevi, čarape, rukavice, šalovi ... Djeca su za vremena najčešće išla bosa. Pastiri su pravili drvene nanule. Rijetko koja djevojka je imala cipele. Ako je neka i imala, čuvala bi ih kao najveću dragocjenost za seoske zborove. Seoski zborovi bili su posebne svetkovine. Održavali bi se jednom godišnje na dan crkvenog praznika toga sela. Stanovništvo bi se obično okupljalo oko same crkve. Najviše su im se radovali mladi. Na taj dan bi se svi okupali, očešljali i obukli ono najljepše što imaju. Igralo bi se kolo, pjevale pjesme, udvaralo ... Mnogi bračni parovi su se upoznali baš na zborovima.Kada bi se mladi zavoljeli roditelji mladoženje bi odlazili u proševinu djevojke. U davnini bio je običaj da mlada donosi miraz u brak. Miraz je bio u novcu, blagu, njivama, odjeći, kući ... Djevojka koja je imala veći i bogatiji miraz bila je na boljem glasu kao udavača i povećavale su joj se šanse da se bolje uda. Kada se roditelji dogovore oko svega spremala se svadba. Za svadbu bi se pripremala najbolja hrana i točilo najbolje piće za goste. Sam čin dolaska mlade nevjeste u kuću bio je praćen raznim običajima za sreću i uspjeh budućeg doma. Bacalo bi se sito sa žitom preko kuće, ljubio prag novoga doma, jela jabuka i med iz svekrvine ruke, dizala u zrak mala djeca za sreću budućeg poroda, ložilo ognjište, preskakala vatra, i darivala familija. Obično bi se darivale košulje, peškiri, čarape, marame, vežene plate ... Svatovi bi bili obično obučeni u ličke nošnje. Pjevale bi se ličke pjesme. Sve do kasno u noć.Život u Lici nije bio nimalo lak. Ličani to znaju. Zato su svojom vedrinom duha i vrednoćom nosili se sa svim nedaćama, kako bi svoje porodice i svoju djecu izveli na pravi put.