Ovo je jedno moje sjećanje na djetinjstvo, na Liku, na djeda koga sam neizmjerno voljela i kome sam posvetila ovu priču .... Toplo miholjsko ljeto milovalo je obronke Male Kapele. U kapljici jutarnje rose ogledala se sva ljepota netaknute prirode. Šuma okupana sitnom i tihom noćnom kišom odisala je oštrinom, koja je naprosto parala nozdrve. Sa grana gorostasnih stabala opadalo je posljednje svelo lišće. Iz njedara te šumske ljepotice i okolnih brda izvijao se veo modre sumaglice.Dječji san, bezbrižan i lak, prekida budilnik Prirode. Iz luga dopiru zvuci ptičjih crvkuta. Iz dvorišta se čuje pjesma crvenog pijetla koji sav nakostriješen iz sebe izvlači i posljednji ton svog pozdrava jutru, a veseli lavež vjernoga Laska pozdravlja svoga gospodara koji mu donosi toplo mlijeko i kruh. Dijete ušuškano u mekoću mirisne postelje osjeti miris tople bijele kave i pržene slanine sa jajima, što su pozivali na doručak. Na vratima sobe pojavi se dobroćudni lik staroga čovjeka koji reče:- Diko, idemo doručkovati, pa ćemo onda upregnuti volove i poći u Kapelu po bujad.Skoči unučica veselo i bosim nožicama dotrča do prozora radujući se odlasku u šumu.Doručkovali su tiho. Dijete okrepljeno čistim zrakom i domaćom hranom veselo je grickalo ukusne zalogaje, a djed je jeo polako pažljivo žvačući svaki zalogaj. Ti zajednički obroci djeda i unuke bili su njihovi mali rituali. Djed je spremao tako ukusnu hranu i najljepše dijelove je odvajao za svoju djevojčicu. Jedući tiho krajičkom oka bi je posmatrao i staračko srce bi mu zaigralo od sreće ugledavši njene zarumenjene obraščiće koji su do jučer bili blijedi. Dijete koje se rodi i stasava u gradu obavezno nosi tu blijedu patinu grada.Upregnuo je djed svoje volove, Medonju i Dikonju, u jaram zaprežnih kola u kojima je djevojčica već sjedila. Iza nje djed pažljivo odloži kosu i vile. I po neravnom i kamenitom seoskom putu krenuše ka istoku da uberu zlatni cvijet paprati. Bujad, bujnu kao kose vile Zlatokose.Prostrla im Kapela tepih od lišća, poslužila ih kestenjem i žirom, pozdravila klobucima pečuraka i mirisom kasnog jesenjeg cvijeća.A, svud okolo, zlati se bujad. Gusta i bujna. Deda uze kosu i počne da kosi. Britak zvuk kose što siječe žilavo strnjište razbi tišinu i mir šume.Dječje ruke, nespretne i nejake, grlile su zlatno snoplje i zidale kupolu, što kroz granje hrastova i bukava dotiče tragove sunca koje se gubilo ka zapadu. Sati su tekli. Nestajali su u snopovima bujadi ubačenim na kola.Spuštao se plavičasti sumrak kada su djed i unuka napustili carstvo boga Pana i krenuli u narančasti suton jednog sjećanja. Sjećanja na djetinjstvo.Moga djeda više nema. On sad ore neke nebeske njive. A, ovu priču posvećujem upravo njemu. I svima nama zajedno. Jer, u svima nama spavaju ta topla sjećanja na neko naše sretno djetinjstvo i na ljude po kojima ćemo ga dugo pamtiti. Svi mi smo imali ili imamo i dalje neke djede i bake koji su nam nesebično darivali svu svoju ljubav. E, ovo je priča o Njima i Nama.
