KOŠNJA

Lička domaćinstva su se prvenstveno bavila poljoprivredom i stočarstvom. Od poljoprivrednih kultura uglavnom su se uzgajale žitarice, kukuruz, krumpir i kupus. Da bi svu tu hranu proizveli umnogome su im pomagala krupna domaća grla, konji i volovi. Krave su svojim mlijekom hranile svu tu brojnu čeljad, a ovce darivale vunu od koje su vrijedne domaćice plele džempere, čarape, rukavice i ostale odjevne predmete.Naravno, za svu tu stoku koja je pomagala Ličanima, i umnogome im olakšavala život, trebalo je pripremiti hranu za duge i oštre ličke zime.Lika, bujna zelenilom i travom davala je izobilje hrane za stoku. Košnja je bila jedna od najtežih radova u poljoprivredi. Kosilo bi se od rane zore, do kasno uveče s pauzom za ručak. Nije bilo lako koscima biti nasred livade i boriti se sa velikim i teškim otkosima velike trave u doba podneva, kada sunce najjače grije.Bogatiji ljudi koji su imali brojne livade i mnogo grla u štali iznajmljivali su ljude koji bi im pomagali. Mada, u selu bi obično sve bilo organizirano između samih ljudi. Kosilo bi se u tzv. mobama (više kosaca). Svako bi pomagao svakome. Danas ja tebi, sutra ti meni.Obično bi svako zauzeo svoju dionicu i kosio sve do podneva. Tada bi se sjelo u neku hladovinu, da se malo odmori i nešto prezalogaji. Domaćice su zato donosile od kuće korpe pune hrane. Jela bi se slanina, pršut, jaja, domaći kruh pečen ispod pekve, mlada kapula, češnjak, pilo kiselo mlijeko i varenika. Bilo je tu i šljivovice. I hladne vode za osvježenje. Malo bi se odmorilo, ispričala koja šala, ponegdje i zapjevalo, isklepala kosa i ponovo bi se prionulo na posao. Sve do četiri sata kada se išlo ručati. Vrijedne domaćice bi spremile juhu od mlade janjetine i pečenu janjetinu. Čuvala bi se za takve prilike najbolja hrana u kući. Jednom u godini se sprema sijeno za zimu. I dolaze ljudi da pomažu. Kada bi se lijepo pojelo, ko je imao pčele, znalo se na kraju malo i zasladiti medom. Domaćice bi se trudile da sve pripreme najbolje što umiju i da ničega ne fali. Sad ću vam ispričati jednu istinitu priču.U selu je bio jedan stari namćor Jole koga niko nije volio, ali je bio najbolji kosac pa su ga svi zvali. Nije mogao proći nijedan ručak, a da on pred svima ne osramoti neku mladu domaćicu.„Neslana ti juva! Kruv ti je slabo pečen! Malo ti je ovog mesa! Nemaš šećera za kavu! ...“Svi su već znali da je on takav, ali domaćinima nije bilo pravo što on tako govori. I smisle oni kako da mu vrate. Na dan kad je moba bila kod njega i kad se sjelo ručati, dogovore se najjači momci da će od svega uzeti po dva, tri zalogaja kako bi se sačuvali za med na kraju. Jole je imao najbolji med u selu. Njegova planinka donijela med u ćupu i stavila ga pred kosce. Oni, onako umorni i izgladnjeli, nagnuše onaj ćup i pij onaj med, pij .... Sve im se slivao niz bradu. Kad ugledaše dno ćupa ... zatražiše još. A, nije bilo veće sramote za domaćina nego ako nečega zafali. A, starom Joli zafalio.... med. Uhvati on psovati svoju domaćicu i slati je kući po još. Kosci se počeše smijati i dobacivati kako bi jeli još meda, a ono nema. Nikada više stari Jole nije prigovarao drugima.Eto, svakakva su se dešavanja odvijala u košnji. Iako je to bio fizički vrlo naporan posao ljudi su ga voljeli, jer u društvu je lakše bilo raditi. Lijepo bi se jelo, popilo, zapjevalo, ispričalo, desila bi se neka zgoda o kojoj bi se znalo pričati do sljedeće košnje. Eto, ova zgoda i istinita priča o starom Joli preživjela je 50-ak godina. I ja vam je sada pričam. Nek se zna ... Poučna je!

VRŠIDBA

U Lici su se najčešće sijale sljedeće žitarice: ječam, pšenica, raž i zob. Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz, krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošije zemljište. Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe žeteoce i toga dana organiziraju mobu. Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i vezalo. Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala na guvnu. Guvno je bilo dobro uređeno zemljište koje se nabijalo bijelom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje lakše probralo. Na sredini bi bio usađen jaki stub, stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali špagu, za koju se kačila kuka. Špag je bio toliko dugačak koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi toliko dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i stavlja u plastove. Kada se uskloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija slama. Takvo žito se zgrće u hrpu i onaj ko zna da previjava uzima lopatu vijačicu i počinje da previjava žito. To se obično radilo kada puše povoljan vjetar. Onaj ko umije trebao bi spretno da baci žito kako bi vjetar odvojio pljevu od zrnja. Zrnje bi palo na guvno, a slama i pljeva bivala bi odnešena vjetrom. Ako je žito slabo očišćeno, postupak bi se ponavljao. Žito bi se spremalo u drvene ambare. Tako bi se vršilo dok svo žito ne bude očišćeno. Ovaj posao nije bio nimalo lak, jer je zahtjevao puno truda i preciznosti. Pojavom mehanizacije ovaj posao je bio mnogo olakšan, ali ja sam vam htjela opisati kako se to nekada radilo ručno.A, onda ... žito bi se odvozilo u vodenice ... gdje se mljelo ... za bijeli, mirisni kruh ... ali to je druga priča koju ću vam ispričati neki drugi put ....

NARODNI OBIČAJI

LIČKO PRELO

Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu.Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo.Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo.Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi. Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike.Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata.Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo.Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama.Prela su održavana od kraja jeseni tj.kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova.Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je.Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave.Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom – da se ne zaboravi!!!