Lika je smještena unutar visokog planinskog okvira što ga u zaleđu sjevernog i srednjeg primorja oblikuju Velebit, Velika i Mala Kapela i Plješivica. Područje Like u sastavu je Ličko-senjske županije, prostorno najveće hrvatske županije, ali najrjeđe naseljene. Administrativno je središte Ličko-senjske županije Gospić, ujedno i najveći lički grad.
Vruća i sušna ljeta te hladne zime uz veliku promjenjivost padalina bitne su osobine ličke klime. Prosječna lička porodica brojila je oko 10 članova. Najstrariji član porodice stvarao je plan rada za idući dan. Tako je uvečer svatko znao što će slijedećeg dana raditi. Na primjer, djeca bi čuvala ovce i goveda, najstarija žena je kuhala za cijelu porodicu, a ostali su išli na rad u njivu. Uz rad se često znalo i zapjevati. Ukoliko se njiva nalazila blizu, ljudi su odlazili da jedu kod kuće, a u suprotnom žena bi donosila jelo u pletenim korpama. prekrivenim čistim bijelim krpama, u njivu kako se ne bi gubilo vrijeme na odlazak i povratak. Vrijeme ručka koristilo se i za odmor.U to vrijeme vrlo mali broj žena bilo je pismeno. Samtralo se da je samo muškarcima bilo potrebno da znaju čitati i pisati, kako bi se mogli javiti iz vojske ili sa nekog drugog mjesta gdje rade.U davnini nisu postojala kupatila u kućama, pa bi ljudi nakon napornog rada odlazilina rijeku ili potok da se okupaju. Zimi su se kupali, u za to unaprijed pripremljenim, drvenim koritima.Obično su siromašnije porodice imale više djece nego one imućnije. Tako je bilo i samo odjevanje. Siromašniji su nosili odjeću od domaćeg platna. Mlađa djeca bi nasljeđivala robu od starije, iako je ona bila iznošena i dotrajala. Jedino je bilo važno da je čista i zakrpana. Preko ljeta ljudi su obuvali coklje, podašivene telećom kožom, dok bi se za zimu kupovali gumeni opanci. Oni bogatiji bi kod šustera naručivali kožne opanke, a u đon bi udarali brukvice, kako bi ih što duže nosili. Samo oni najbogatiji bili su u mogućnosti da kupe cipele. Kape su se plele i šile od sukna. Od janjećih koža su se izrađivali kožuni, a od vune pleli maje, džemperi, pojasevi, čarape, rukavice, šalovi ... Djeca su za vremena najčešće išla bosa. Pastiri su pravili drvene nanule. Rijetko koja djevojka je imala cipele. Ako je neka i imala, čuvala bi ih kao najveću dragocjenost za seoske zborove. Seoski zborovi bili su posebne svetkovine. Održavali bi se jednom godišnje na dan crkvenog praznika toga sela. Stanovništvo bi se obično okupljalo oko same crkve. Najviše su im se radovali mladi. Na taj dan bi se svi okupali, očešljali i obukli ono najljepše što imaju. Igralo bi se kolo, pjevale pjesme, udvaralo ... Mnogi bračni parovi su se upoznali baš na zborovima.Kada bi se mladi zavoljeli roditelji mladoženje bi odlazili u proševinu djevojke. U davnini bio je običaj da mlada donosi miraz u brak. Miraz je bio u novcu, blagu, njivama, odjeći, kući ... Djevojka koja je imala veći i bogatiji miraz bila je na boljem glasu kao udavača i povećavale su joj se šanse da se bolje uda. Kada se roditelji dogovore oko svega spremala se svadba. Za svadbu bi se pripremala najbolja hrana i točilo najbolje piće za goste. Sam čin dolaska mlade nevjeste u kuću bio je praćen raznim običajima za sreću i uspjeh budućeg doma. Bacalo bi se sito sa žitom preko kuće, ljubio prag novoga doma, jela jabuka i med iz svekrvine ruke, dizala u zrak mala djeca za sreću budućeg poroda, ložilo ognjište, preskakala vatra, i darivala familija. Obično bi se darivale košulje, peškiri, čarape, marame, vežene plate ... Svatovi bi bili obično obučeni u ličke nošnje. Pjevale bi se ličke pjesme. Sve do kasno u noć.Život u Lici nije bio nimalo lak. Ličani to znaju. Zato su svojom vedrinom duha i vrednoćom nosili se sa svim nedaćama, kako bi svoje porodice i svoju djecu izveli na pravi put.
Vruća i sušna ljeta te hladne zime uz veliku promjenjivost padalina bitne su osobine ličke klime. Prosječna lička porodica brojila je oko 10 članova. Najstrariji član porodice stvarao je plan rada za idući dan. Tako je uvečer svatko znao što će slijedećeg dana raditi. Na primjer, djeca bi čuvala ovce i goveda, najstarija žena je kuhala za cijelu porodicu, a ostali su išli na rad u njivu. Uz rad se često znalo i zapjevati. Ukoliko se njiva nalazila blizu, ljudi su odlazili da jedu kod kuće, a u suprotnom žena bi donosila jelo u pletenim korpama. prekrivenim čistim bijelim krpama, u njivu kako se ne bi gubilo vrijeme na odlazak i povratak. Vrijeme ručka koristilo se i za odmor.U to vrijeme vrlo mali broj žena bilo je pismeno. Samtralo se da je samo muškarcima bilo potrebno da znaju čitati i pisati, kako bi se mogli javiti iz vojske ili sa nekog drugog mjesta gdje rade.U davnini nisu postojala kupatila u kućama, pa bi ljudi nakon napornog rada odlazilina rijeku ili potok da se okupaju. Zimi su se kupali, u za to unaprijed pripremljenim, drvenim koritima.Obično su siromašnije porodice imale više djece nego one imućnije. Tako je bilo i samo odjevanje. Siromašniji su nosili odjeću od domaćeg platna. Mlađa djeca bi nasljeđivala robu od starije, iako je ona bila iznošena i dotrajala. Jedino je bilo važno da je čista i zakrpana. Preko ljeta ljudi su obuvali coklje, podašivene telećom kožom, dok bi se za zimu kupovali gumeni opanci. Oni bogatiji bi kod šustera naručivali kožne opanke, a u đon bi udarali brukvice, kako bi ih što duže nosili. Samo oni najbogatiji bili su u mogućnosti da kupe cipele. Kape su se plele i šile od sukna. Od janjećih koža su se izrađivali kožuni, a od vune pleli maje, džemperi, pojasevi, čarape, rukavice, šalovi ... Djeca su za vremena najčešće išla bosa. Pastiri su pravili drvene nanule. Rijetko koja djevojka je imala cipele. Ako je neka i imala, čuvala bi ih kao najveću dragocjenost za seoske zborove. Seoski zborovi bili su posebne svetkovine. Održavali bi se jednom godišnje na dan crkvenog praznika toga sela. Stanovništvo bi se obično okupljalo oko same crkve. Najviše su im se radovali mladi. Na taj dan bi se svi okupali, očešljali i obukli ono najljepše što imaju. Igralo bi se kolo, pjevale pjesme, udvaralo ... Mnogi bračni parovi su se upoznali baš na zborovima.Kada bi se mladi zavoljeli roditelji mladoženje bi odlazili u proševinu djevojke. U davnini bio je običaj da mlada donosi miraz u brak. Miraz je bio u novcu, blagu, njivama, odjeći, kući ... Djevojka koja je imala veći i bogatiji miraz bila je na boljem glasu kao udavača i povećavale su joj se šanse da se bolje uda. Kada se roditelji dogovore oko svega spremala se svadba. Za svadbu bi se pripremala najbolja hrana i točilo najbolje piće za goste. Sam čin dolaska mlade nevjeste u kuću bio je praćen raznim običajima za sreću i uspjeh budućeg doma. Bacalo bi se sito sa žitom preko kuće, ljubio prag novoga doma, jela jabuka i med iz svekrvine ruke, dizala u zrak mala djeca za sreću budućeg poroda, ložilo ognjište, preskakala vatra, i darivala familija. Obično bi se darivale košulje, peškiri, čarape, marame, vežene plate ... Svatovi bi bili obično obučeni u ličke nošnje. Pjevale bi se ličke pjesme. Sve do kasno u noć.Život u Lici nije bio nimalo lak. Ličani to znaju. Zato su svojom vedrinom duha i vrednoćom nosili se sa svim nedaćama, kako bi svoje porodice i svoju djecu izveli na pravi put.
http://www.licani.com/licanin-sto-je-to-u-u-stvari/
ОдговориИзбриши